|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
BLOGOVI
VODA
VODA - Dizajnovi
ŠKRLECKA i FRANJIČKA
STHEJDY
My Chemical Romance
"The Sharpest Lives"
Godsmack
"I Stand Alone"
The Calling
"Wherever You Will Go"
Disturbed
"Down With The Sickness"
Flypside
"Train"
MALO SLIKA
Moj Kvart
Ja
LINKOVI
BLOG
ISKON
TORRENTZ
YOUTUBE "Jubitou"
OD 20.03.2007
Evo mene nakon dužeg vremena. Ne pišem baš redovito premda se svašta dogodilo u zadnje vrijeme. Nešto se čudno događa. Sad je nekakva tišina pred oluju. Možda dolazi vrijeme da se spasi sto je ostalo od onoga sto drugi misle i osjećaju prema tebi, da se spasi ono sto je ostalo od tebe prije nego odeš predaleko u bespovrat.
Morate učiniti neke stvari za svoje dobro ali jednostavno to ne želite. Uvjereni ste da činite pravu stvar i da nećete kasnije požaliti, mislite da ste dobro odlučili i dalje slijepo vjerujete da vas to na kraju neće dotući i ostaviti vas u prokletoj hladnoj samoći. Ali...na samom kraju to vas uvijek stigne, ta bol vas polako izjeda i već vas počinje biti strah što će ostati od vas. Čini vam se kao da više ne suosjećate, ta bol vas spriječava da se vežete, da se otvorite...Postajete čudni, ljuti i ne jebete više živu silu. Previše ste toga u prošlosti podnjeli zbog čega se mjenjate, nesvjesno i nekontrolirano...Shvaćate da se polako izvlačite iz svega toga i da se držite na distanci od svih. Više niste dio onoga što ste bili veći dio svoga života, onoga zbog čega vam je bilo dobro, onoga što ste prestali voljeti.
I STAND ALONE
BTW
Moram se zahvaliti svom prijatelju dizajneru bloga...stvarno radi čuda čovjek. Malo je onih koji ostanu dosljedni i kojima mozete vjerovati čak i kad se prema njima ponašate kao đubre...
Eo mene napokon...obećao sam puno ljudi da ću napisati novi post ali nikako da održim to obećanje. Nemam vremena, 5 treninga tjedno i 2 utakmice plus škola mi ne daje baš puno vremena.
Ali nema veze, inspiracije imam. Zato sada pišem...
Ovo mi je možda najgori dio godine, općenito, vjerovatno zbog ovog prijelaza. Bez obzira što smo cijelu zimu trenirali noge su mrtve, teško se diše, nema se snage ali doći će to kad počne 2. polusezona. Još mene očekuje 15 utakmica. Uglavnom, škola je koliko toliko dobra zasad se još može izdržati, nadam se sam da neću popizdit od svega toga.
Dosta se toga događalo u zadnje vrijeme. Neke stvari vjerovatno znate, ali mislim da većinu ne znate. Najgore je to što nitko ne zna kakav ja teret nosim i što sve podnosim da bi se osjećao malo bolje nego inače. Nitko to ne razumije, ali nekim sam već ljudima počeo ići na živce s tim svojim glupim ponašanjem. Cijelo vrijeme sam neki sjeban i to već meni počinje ići na ku... a drugima da ne govorim. Bez onog osjećaja samopouzdanja kojeg sam imao mislim da je pritisak prevelik i da neću moći dugo izdržati. Mislim da sam okružen ljudima od kojih bi mogao tražit pomoć ali ne mogu to tražit od njih. Dovoljno je što im kvarim atmosferu s tim svojim "flegma-mrtvim stavom". Navikao sam sve sam raditi, naučio biti samostalan, rijetko tražim pomoć, a znam da bi nekad trebao jer nisam ni ja svemoguć. Al jebiga, tko mi kriv? Ja sam izabrao takav život i ne kajem se zbog toga.
Svojim ću ponašanjem uništit ne samo sebe nego i ljude oko sebe. Uništit ću vrijedna prijateljstva, jer mislim da sam zanemario neke ljude tj. većinu ljudi. Pretjerao sam i zato nemam opravdanja. Sam sebi sam kriv što se to događa i mislim da neki od vas znaju zbog čega. Jednostavno se moram malo trgnit i posložit si neke stvari u glavi. Stvari koje dosad nisam vidio, ali shvatio sam u čemu je bit svega ovoga.
Vrijeme je da napokon PRESTANEM IGRAT TU IGRU. Pozdrav svim koji čitaju....
I STAND ALONE
Ovaj post posvećujem mojoj prijateljici iz razreda kojoj je tata umro u subotu.
Idem ja u nedjelju ujutro tramvajem na utakmicu, kad ono stiže poruka. Od Gorane...kaže: "Neću doći još tjedan dana u školu jer mi je tata umro..." A ja gotov, sav se naježio i čitam ja ponovo i ne mogu vjerovati...Treslo me dobrih pol sata...Silazeći na zadnjoj stanici u Višnjevcu uhvatila me neka jeza, počeo sam se gubiti, nisam skontao trenera koji je stao da nas poveze. Ajd nekak sam došao k sebi, odradio utakmicu, ne tako dobro kak sam htio tj. katastrofa. Došao kući i odmah ju nazvao...nisam znao šta da joj kažem, još mi gore bilo kad je počela plakat. Sahrana je bila u ponedjeljak, organizirali smo veći dio razreda i otišli tamo. Skoro smo na putu poginuli al nećemo sad o tome...da ne ubediramo vozačicu..Uglavnom došli smo tamo, bilo je jako puno ljudi, izrazili smo sućut i sačekali kraj mise. Stvarno neugodan prizor, još kad se stavite na njezino mjesto...Ma neću ni zamišljat. Uglavnom, pouka ovog posta je da cijenite i volite ono što imate i budete zadovoljni time jer vidite što se dogodi kad se najmanje nadate...Pozdrav svima!
I STAND ALONE
Evo onaj obećani post s malo više inspiracije. Kako je ne bi bilo kad smo jučer pobijedili. Evo da i ja službeno potvrdim JUG 2 - V.B.K.-a 6:1. Utakmica je bila napeta sve do trenutka kada smo zabili treći gol, onda sam počeo igrat opuštenije.
Moram se zahvaliti navijačima s JUGA 2, da nije bilo njih ne bi bilo takvog žara i borbe na terenu. Stvarno su to svjetski izveli, jest da su stolice letjele i da je bilo privedenih ali sve je to u granicama tolerancije jer smo mi pobijedili i nismo ih iznevjerili. Sad se treba nabrijati za Vladislavce...
Također se moram zahvaliti "navijačicama" s V.B.K-a što su došle na utakmicu i vidjele kako "kršni" momci s Juga 2 igraju. Posebni pozdravi ŠKRLECKOJ i NANI koje su tvrdile da ćemo izgubiti (ipak ću se ja smijat u školi.) Al nema veze, tako treba navijati za svoje, to se cijeni...U svemu tome najviše mi žao Mirka The Vratara koji je morao trpiti lošu igru suigrača.
Sve u svemu dobro je završilo. Svi koji su se hvalili da će nas razbiti sad neka šute...A mi idemo dalje s nogama čvrsto na zemlji, nećemo nikoga podcijeniti, al ne damo na se i na svoje.
Tijekom ovih praznika napokon sam shvatio puno stvari koje su me mučile. Što je najbitnije, shvatio sam da ako već ne vidimo neke stvari nećemo nikada. Ovu godinu namjeravam započeti bez ikakvih svađa, hladne glave...(kroz zid). Još malo pa počinje nastava a meni se ne da ići u onU ustanovu...Al ipak ću morat kreniti žestoko i nezaustavljivo...eheheh...Ima da sve znam...Pozdrav svima posebno Big Ben ekipi(isprika što nisam mogao doći)...
I STAND ALONE
Znam da me nije dugo bilo prvenstveno zbog toga što mi se nije dalo pisati postove...Nisam imao inspiracije a toliko se toga dogodilo. Prvo završila nastava, pa Božić, Nova itd...Da sad ne ponavljam cijelu priču koju smo svi već ispričali u različitim verzijama. Mogu samo reći da je za Novu bilo dobro, „s curama s V.B.K-a uvijek je dernek “...ovim ih putem sve pozdravljam. Uglavnom većina je plesala, većina je rigala, neki su spavali(e Sale, Sale...), neki su se...hm, neki su rano otišli. Ja ne mogu reći da sam puno pio, skoro pa i ništa(nije to zbog nogometa, više zbog karaktera kak bi reko jedan moj prijatelj). Burinho i ja smo bili glavni fotografi. Ima podosta zanimljivih slika, hm...moglo je biti još zanimljivijih ali nisam htio biti zao...poštedio sam ljude, jer su bili u svakakvim stanjima. Denba je bio „najjači denser“ , od njegovih nam je izvala i remixa pozlilo koliko smo umirali od smijeha. Vida je makljo masline. Kasnije su došli Hercegovci...Uglavnom kući sam došao ujutro u 8 i upao u sobu koja je bila demolirana zahvaljujući mojoj sestri i njezinim legicama koje su mi spavale na krevetu. Tako da sam ja morao na pod, al kad je meni bilo teško spavat na podu, znam da sam samo osjetio kako me popodne gaze ljudi...
Mogu samo reći da mi je prošla godina jednim dijelom bila najgora u životu, ali isto tako i najbolja jer sam vratio sve što sam izgubio, čak i više od toga. Drago mi je da sam ljudima koji su podcijenili moje sposobnosti i već me odavno otpisali dokazao suprotno. Krajem ove godine bio sam na izmaku snage, bio sam preumoran, bezvoljan. Ovi praznici su došli ko naručeni. Već se osjećam bolje, baterije se pune(mislim na ove za mp3)...Da sad ne duljim, ovim putem pozdravljam prijateljicu koja je u Slovačkoj...i cijelu Big Ben ekipu. Svima sve najbolje...uskoro će opet novi post s malo više inspiracije...
I STAND ALONE
Dovoljna je mala iskra, da se sve zapali...
Moram se pohvaliti da je ovaj tjedan prošao bolje nego sam očekivao. Ocijene nisu baš kakvim sam ih i očekivao ali sve u svemu je dobro.
Sad kad je kraj polugodišta pojavila se volja, koje nije bilo oho ho dugo. Dosad sam prolazio "glavom kroz zid" tj. uvijek prolazim "glavom kroz zid" samo ne na pravi način. Saznao sam nešto o čemu ne mogu prestati razmišljati. Nije mi to trebalo, što manje znam to bolje. Učinio sam previše stvari bez ikakve odluke, ne misleći o posljedicama, čista ljudska nepromišljenost. I TELL MYSELF IT'S WRONG, BUT NOT ONLY I...
Razočarao sam se u ljude za koje sam mislio da su se promijenili, ustvari oni se jesu promijenili. Taman kad sam se malo opustio i počeo vjerovati, stvorio sam nesigurnost jer sam saznao neke stvari za koje će doći vrijeme kada će izaći na svijetlo dana. Dosadilo mi je više paziti na sve živo oko sebe...jer sam se probudio s osjećajem da mi je sve RAVNO...
Nedavno mi je rekla prijateljica..."Ti si taj koji se mora srediti..." i mislim da je imala pravo. Vrijeme je da se sredim, dovedem u red. Za svoje sam se probleme obraćao krivim ljudima. Malo sam mučnio tom svojom glupom glavom i povezao neke stvari...i ne mogu vjerovati da sam opet nasjeo na iste stvari kroz koje sam već prošao. Ali dobro, trebao sam potvrdu za svoju odluku. Zapamtite: "AKO SE NE POBRINETE SAMI ZA SEBE, NEĆE NITKO...U TO BUDITE SIGURNI."
I STAND ALONE
Sve je krenulo u petak navečer, kada sam pao s možda nekih 2m visine na rame i dobrano lupio glavom od zemlju. Sve mi se zavrtilo a rame i rebra me ubijaju, nemoš ni disati kak treba. Došao sam kući držeći se za zid da ne padnem...umio se ledenom vodom da dodjem malo k sebi, prije nego me starci vide...Zatim me uhvatila moja "ljuta minuta" bolje rečeno ljuti sati...jer sam satima razmišljao o glupostima koje su mi odjednom došle u glavu.
Jednostavno mi je sve dopizdilo...Cijelo vrijeme se trudim biti onakav kakav jesam, nikad nisam pokušavao biti ono što nisam, niti ću ikada. Cijelo ovo vrijeme sve stvari obavljam u zadnji tren, ne organiziran sam...a to mrzim, uvijek imam plan za sve pa čak i kad nešto iskrsne uvijek se snađem(ali da padnem s 2m visine) to se ne nije moglo očekivati.
U zadnje vrijeme se ne ponašam kao uobičajeno...to nisam ja. Prioritete i obveze koje sam si davnih dana odredio odlažem i odlažem, nikako da ih sve obavim u vremenu koje imam...Previše se ja zajebavam meni se čini. Ne znam reći NE, NEĆU ili NE MOGU...počeo sam se ravnati po drugima a to nije dobro. Ja zapravo nisam takav, imam svoje Ja, svoj stav i oduvijek sam motiviran ciljem prema kojem idem i kojemu sam sve bliži i bliži.
Znam da je većini ljudi to smiješno. TKO JE DANAS LUD ŽRTVOVATI SE ZBOG NEČEGA? Zašto bi učili kad znamo da nam to neće trebati u životu? Zašto se baviti sportom kad znamo da nema kruha od toga...Zašto bi bili dobri, vrijedni i radili onako kako treba?
Glavni razlog zašto dobri i vrijedni ljudi propadaju su alkohol (nitko vama ne brani napiti se, ali postati rob alkoholu to je druga stvar, pijančenja svakog petka i subote), cigarete(to i nije neka opasnost), droga(uništava sve živo što postoji). Kad vas nagovaraju da počnete piti ili pušiti a vi se povedete za njima samo kako bi upali u društvu i da ne bi ispali jadni pred njima.
ISKRENO? MENI JE SVE TO SRANJE! Ja nisam takav. I većina me ljudi sprda ovim riječima "Vidi ovoga, ko neki svetac"...Jebiga ljudi, ja nisam kao svi ostali. Mene to ne privlači i ja nisam svetac, nego sam tako odlučio u životu, neću biti pijanica ili pušiti cigarete i biti danguba. Živjeti od vikenda do vikenda. Nitko nije rekao da ja ne mogu popiti(mogu, ali neću iako znam da je život kratak, i sigurno znam da se NE ŽIVI samo jednom). Sve nas čeka nešto puno bolje ili gore poslije ovog života. Istina, ja nekad znam pretjerati sa svojim pričama, ali nije to tako. I neka me zajebavaju, ja se držim svoga i znam da ću uspjeti zato što je malo ljudi poput mene.
Takvi ljudi koji zajebavaju sada su lokalne pijanice, jeftina radna snaga bez budućnosti, uništavaju si život jedinu stvar koju i imaju. I takvi ljudi misle "Zašto bi se mi trudili kad znamo da ćemo umrijeti, ili će nas kamion udariti.." E vidite, oni su jako glupog shvaćanja...Ja se trudim uspjeti od svoje sedme godine jer sam već onda imao cilj i da mi ovog trenutka sve propadne ne bi mi bilo žao...ZATO ŠTO ZNAM DA SAM POKUŠAO, DA SAM BIO DRUKČIJI OD SVIH OSTALIH...
I ZATO SAM UVIJEK PROKLETO SAM...i uvijek se prilagođavam drugim ljudima jer rijetki su takvi ljudi kao ja. Dosadile su mi te priče "Ovaj se napio...ova se napušila(e sad ko zna čega). Istina je, ovo su najbolje godine za ludovanje i šta ti ja znam šta još sve. Ali nije bitno, valjda ću ako dragi Bog da uspjeti u ovom prokletom životu...Vjerojatno sam poludio od onog jebenog udarca glavom...al vidim da je pridonijelo meni u korist...Uživajte ljudi...ja idem raditi nešto korisno...čeka me težak tjedan ili dva...
WEAK ON BLUE EYES
Hm...Odakle početi? Stvari su krenule nabolje, zasad je sve u redu. Ali se meni čini da sam pregazio samoga sebe, jer u zadnje vrijeme sam razvučen na sve strane. Precijenio sam svoje sposobnosti misleći stigne se sve, a što je istina, stigne se sve napraviti ali sam poslije toga neuračunljiv.
Umor koji se povlači već tjednima polako me stiže. Ali ostalo je još malo vremena i mislim da je sad pravi trenutak da izvučem najbolje iz sebe. To se nije dogodilo već dugo vremena, mislim da bi bio red. Moji najbolji prijatelji me uvijek pitaju kako ti to sve stigneš, jer sam dosta često s njima vani. A ja uvijek imam plan kako riješiti stvari. Ako nemam volje ili vremena za učenje imam uvijek plan koji puno toga olakša, samo treba ići redom.
Pa tako i ja, idem redom, predmet po predmet. Ali ja nemam problema s tim. Škola mi je najmanji problem u životu. Nogomet je moj najveći "problem". Sad kad su završili treninzi za ovaj dio godine, već tjedan dana treniram sam, misleći neće biti treninga do 1. mjeseca. Kad ono poziv, opa...trener zove, pita jesi li zainteresiran za zimske treninge, kaže zove samo najbolje. Ja rekoh "NARAVNO". Tako da se i to riješilo...
Znam samo da sam u zadnje vrijeme postao hodajuća nesreća. Ali ne za sebe, nego za druge. Valjda to tako ide, kad meni ide, drugima ne. Gdje god ja, neko se sranje dogodi.
Mislim da sam opet popustio i pregazio svoj stav. Pogriješio sam što se tiče nekih osoba. Prevario sam se u njima, misleći da su se promijenili, zapravo jesu...ali samo na onaj tren kada pričaju s vama. Nekima sam ipak počeo vjerovati, i nadam se da će tako i ostati, jer ako me i oni zajebu, onda stvarno više ne znam što napraviti osim reći NIKAD VIŠE. Ja sam naučio svoju lekciju.
Treba cijeniti i biti zadovoljan sa stvarima koje imate, ljude koji su uz vas, za koje ste sigurni da vas neće iznevjeriti. Koji će vas slušati kad treba. Ljude uz koje se osjećate sigurno...
I STAND ALONE
Kako prolazi vrijeme stvari dolazi na svoje mjesto. Zapravo, stvari se slažu onako kako sam ja to odavno zamislio. Neke stvari sam uspio predvidjeti, a neke su me iznenadile, ništa strašno.
Recimo, utakmica koju smo igrali u Vukovaru protiv Nk Vuteks-Osiguranja, kada su nas srpski gledatelji napali iz publike i počeli tući moje suigrače i mene zbog hrvatskog dresa i majice sa slikom Ante Gotovine. Jednog od naših su uspjeli istući samo zato što su ga napali s leđa i iznenadno udarili i slomili nos. Jednostavno nisam mogao vjerovati da se to događalo pred mojim očima, tukli su se igrači, roditelji, gledatelji, treneri, službenici kluba...i mogu vam reći da su oni izvukli debelo deblji kraj, jer su svi bili pretučeni, jer smo se mi branili kao prava ekipa sa srcem i bez straha. Bilo nas je malo, ali smo se obranili. Uvijek igramo u crnim dresovima, ali kako bi izbjegli sukob tada smo igrali u narančastim. Znao sam da će se to dogoditi, jer se cijelu utakmicu kroz grubu i pomalo brutalnu igru osjetio naboj. Ali dobro, preživio sam i to.
Dobar je osjećaj preživiti bitku. Isto tako je dobar osjećaj kad stvari krenu na bolje, kad vam skoro sve polazi za rukom i kad vas nitko ne može zaustaviti u onome što ste naumili. U zadnjih par tjedana sam razočarao dosta ljudi, premda mi to nisu rekli, ja znam. Zaključio prema ponašanju i pogledu jedne svoje novostečene prijateljice. Bio sam doveden u situaciju da biram stranu na koju ću stati i s kim ću se družiti, a ja sam stao na svoju. Promatrajući ljude u razredu shvatio sam da sam i njih razočarao, tj. jednu grupicu prijateljica i prijatelja s kojima sam tek ove godine postao dobar. U zadnju subotu sam bio prilično sjeban, one su me izvukle i oraspoložile. Takve stvari ja cijenim. Kad ljudi primjete da nešto nije u redu, kad ti priđu i savjetuju te...Takve stvari cijenim. Kad znaju slušati, jer pravi prijatelji žrtvuju sebe kako bi prihvatili jedni druge onakvi kakvi jesu.
Trenutno postoji samo jedna osoba koja me shvaća, za koju bi sve učinio i kojoj dopuštam da i ona čini nešto za mene, jer sam naučio sve raditi sam, i inače ja volim biti taj koji će sve napraviti i ne volim tražiti. Ona me zna slušati, dovoljno je da ju vidim jer je uvijek nasmijana, i te plave oči koje mi uvijek privuku, kao da su uplakane. I uvijek znam da moram biti uz nju. Stavila mi je ruke na lice, a ja se naježio jer nisam dugo osjetio njezin dodir. Ali dobro...
Ono što sam htio reći je da je vrlo teško reći istinu, ali isto tako i izvući iz nekoga. Istina je skoro uvijek fatalna za sve, ali jedino tako možemo znati ono pravo, ono što se zapravo misli i gledati na stvari onakve kakve jesu, realne...i evo jedna izreka za kraj....
"AKO POKUŠAŠ POSTATI VIŠE OD ČOVJEKA, I POSVETIŠ SE PRAVOM IDEALU, I AKO TE NITKO NE MOŽE ZAUSTAVITI, POSTAJEŠ NEŠTO SASVIM DRUGO U UMU SVOGA NEPRIJATELJA"
I STAND ALONE
Kave nikad dosta...
U posljednje vrijeme riječ kava osim što predstavlja piće, za mene predstavlja društvo. Kada netko pita "Hej, idete na kavu?" to u prijevodu znači "Hej, idemo se svi zajedno zajebavat, družit, pričat.." Nekad se znam naježit, kad pomislim, još malo i nema više škole i zajebancije, dolazi život i obveze..uff...Nisam baš neki ljubitelj kave ali kad si u dobrom društvu sve se pije. I tako smo mi jučer(petak), krenuli na kavu i svratili mi u dobri stari Big Ben...I svi naručili kavu jedino smo prijateljica i ja uzeli alkohol. I tako mi onaki ludi nazdravismo s kavama i alkoholom, mislim smiješno, kad nas je Ceba(prijateljica) htjela prebit...Smijeh ko i uvijek. Maja i Cujicka su izveli onaj svoj spontani. Zatim je Michelle bezuspješno pokušala zavest konobara, to je bio smijeh...
Ja sam samo sjedio i od smijeha. Uglavnom, bilo je dobro...pozdrav..
I STAND ALONE
Kao što svi znate, serveri su zaštekali i otišlo je sve u...Sve se mora napraviti ponovo.
Jučer smo bili u Zagrebu na sjednici Hrvatskog sabora(moram napisat gramatički točno). Išli 3. i 4. razredi zajedno. Sam put prema Zagrebu nije bio toliko loš. Kad smo došli na sjednicu, smjestili su nas gore u galeriju i onda smo dva sata gledali raprave i glasovanja. A nije bilo toliko dosadno, bilo je par smiješnih izjava i svađa, sve je to politika u koju se nećemo mješati.
Glavne stvari su se događale kad smo bili pušteni, imali smo četiri sata fore. Prvo smo tražili PUB u Zagrebu i nećete vjerovat našli ga. Kad smo ušli odmah se vidjelo da nismo iz Zagreba. Smiješni konobari nisu znali napraviti bijelu sa šlagom, kažu nikad čuli. 
Mrtva kiša padala cijeli dan, ekipa pokisla...Brzo smo stigli u Importanne kao išli nešto kupit al naravno nitko nije imao para, mi sirotinja iz Osijeka došli u metropolu(moš mislit). Nismo mi za neke shopinge i izašli van i sreli Luku Vidovića(iluzionara) i Davora Vugrineca....Uglavnom na putu do katedrale sreli mi neku žensku koja nas je odvela u Gradsku štedionicu na neku anketu. Mi mislili da će nam bubrege izvaditi i prodatii. Kad smo "svršili" s anketom dobili smo Žuju i put pod noge. Kad smo došli na mjesto sastanka ušli mi u pizzeriju. Opet se vidjelo da nismo iz Zagreba, al koga je briga. Na putu natrag bilo je predobro. Sjedio sam otraga i onda su me ko neku izbjeglicu otjerali, al bitno je da je bilo dobro. Dobio sam masažu, i onda sam morao ja masirati, ko uvijek. Onda smo zapjevali Bagrema i Inati se Slavonijo. Upoznao sam dosta ljudi, koje sam već znao od prije ali samo iz viđenja...i udaljio se od nekih koje već znam dugo vremena.
Kad sam se vratio, nisam mogao spavati cijelu noć od umora silnog. Stavio sam mp3 i otvorio prozor i sjeo van. Razmišljao sam i shvatio da iz ljudi ne možete izvući neke stvari dok ih ne naljutite i dok oni ne puknu pa vam kažu sve što imaju. Onda bar znate na čemu ste, bilo to dobro ili loše. Sve te silne dječje svađe za koje više nemate snage i riječi. Kad vas osoba do koje vam je stalo možda i previše, "ubija" iz dana u dan a vi ne znate razlog, znate samo da ste krivi. Kad vas svi napadnu, svako zbog svojih razloga a nitko ne gleda vas i vaše.
Događa se da se jednostavno izgubite i padnete na koljena, na rubu ste poraza jer gubite svaku rundu, gutate suze jer u vama postoji tih vrisak koji nitko ne može čuti. Poželite se udaljiti od svega toga, od istine, bježite od onoga što znate da morate učiniti, otići.
ALI, treba STATI, DIGNUTI GLAVU i SUPROTSTAVITI SE. Nije istina da ti je toliko stalo do nekoga tko te "ubija", tko te ne voli, do one osobe za koju svi govore da te mijenja i da druge zapostavljaš zbog nje. Postoji još ljudi za koje znaš da im je stalo do tebe, kojima ćeš moći sve ispričati koji će ti pomoći. Ako vam se dogodi ovo, onda znajte da ste toj osobi dali previše prostora, svog vremena i samoga sebe uzalud. Posvetite se drugim ljudima i vidjet će te da se stvari lako zaboravljaju...(a jesam se raspisao)...pozdrav svima koji čitaju, i prijatelju kojem se ovo dogodilo...
I STAND ALONE
